”WHERE’S THE FUCKING STIPEND? LEWIS.”
- Wyndham Lewis u brzojavu sponzorima Edwardu i Fanny Wadsworth 1923/1924
Nastalo temeljem jednogodišnje opsesije fenomenom ‘napuštanja’ umjetnosti i aktivističkih napada na umjetnička djela kako organiziranih aktivistia tako i samotnih neuralgičnih aktera. Ovo izvedbeno predavanje razmatra posljedice krajnje artikulacije kreativne autonomije, analizirajući pritom motive, okolnosti i konceptualne implikacije davanja otkaza kod M. Duchampa, Charlotte Posenenske, Bas Jan Adera, Tehching Hsieha, Christopher D’Arcangela i Lee Lonzano. Autor teorijski mapira umjetničko povlačenje (kunstausstieg) kao post-konceptualnu praksu otkrivajući ne-problematizirane, strukturne promjene u onto- diskurzivnim strategijama tržišta umjetničkog polja. Izvođač putem kritike neo-liberalnog modela kooptacije razaračkih implikacija umjetničkog rada na širi model rada, dovodi u pitanje funkcije rezignacije umjetnika, strukturalnog umora i nametnute bespomoćnosti u kojoj umjetnici prihvaćaju nesigurnost kao sudbinu, a ne kao posljedicu ekonomskog stroja koji profitira na njihovoj nestabilnosti. Konfabulacijom svoje i tuđe prakse Zenzerović prezentira manje prekide, utopijska povlačenja, svjesna ‘ne-postajanja’ i konačno umirivanje fluktuaciju ontološke zarobljenosti i potencijalnog izlaza iz iste. Autor polazi od bitnih tranzicija u mišljenju koje se događaju kada iz romantističkog klišeja u umjetnika redefiniramo kao producenta (Benjamin i konstruktivisti), gdje su umjetnici radili imajući u vidu proces proizvodnje, cirkulacije i potrošnje. Iza te romantične siluete umjetnika nalazimo pak shizoidnu matrjošku uloga.
Od mrežotvoraca, administratora, promotora, projektnih autora, svi ugniježđeni unutar ispražnjene ljušture kreativne autonomije – novi elementi u umjetničkom radu poput relacionalnosti, birokratska ”kalfikacija” te bavljenje sistemskom politikom i vanjskom vidljivošću se ubrzano naturaliziraju. Što je sa rezignacijom umjetnika, strukturalnim umorom, nametnutom bespomoćnošću u kojoj umjetnici prihvaćaju nesigurnost kao sudbinu, a ne kao posljedicu ekonomskog stroja koji profitira na njihovoj nestabilnosti? Ako nesigurnost nije suština umjetnosti, već struktura u kojoj je umjetnost prisiljena postojati, ne držimo li onda moć da je zamislimo drugačije? Autor zatvara prvi dio izlaganja isticanjem pozitivnih potencijala prekarnosti i nestabilnih ontologija umjetnosti, sve kako bi upozorio na manjak razumijevanja kako bi politika de-ontologizacije umjetnosti trebala izgledati i što je i kako smo se našli u stanju ontološke zarobljenosti umjetnosti.
“WHERE’S THE FUCKING STIPEND? LEWIS.”
- Wyndham Lewis in a telegram to sponsors Edward and Fanny Wadsworth, 1923/1924
Created based on a year-long obsession with the phenomenon of ‘abandoning’ art and activist attacks on artworks, both by organized activists and solitary neurotic actors. This performative lecture examines the consequences of the ultimate articulation of creative autonomy, analyzing the motives, circumstances, and conceptual implications of resigning from art by M. Duchamp, Charlotte Posenenske, Bas Jan Ader, Tehching Hsieh, Christopher D’Arcangelo, and Lee Lozano. The author theoretically maps artistic withdrawal (kunstausstieg) as a post-conceptual practice, revealing unproblematized, structural changes in the onto-discursive strategies of the art market field. Through a critique of the neoliberal model of co-optation and the destructive implications of artistic labor on the broader labor model, the performance questions the functions of artist resignation, structural fatigue, and imposed helplessness in which artists accept insecurity as destiny, rather than as a consequence of the economic machine that profits from their instability.
Through confabulation of their own and others’ practices, Zenzerović presents minor interruptions, utopian withdrawals, conscious ‘non-being,’ and ultimately, calming the fluctuations of ontological captivity and its potential escape. The author starts from key transitions in thinking that occur when we redefine the artist from a romantic cliché to a producer (Benjamin and the constructivists), where artists worked with the process of production, circulation, and consumption in mind. Behind this romantic silhouette of the artist, we find a schizoid nesting doll of roles. From network creators, administrators, promoters, project authors—all nested within the hollow shell of creative autonomy—new elements in artistic labor such as relationality, bureaucratic “calfification,” and involvement in systemic politics and external visibility rapidly become naturalized.
What about artist resignation, structural fatigue, and the imposed helplessness in which artists accept insecurity as destiny, rather than as a consequence of the economic machine that profits from their instability? If insecurity is not the essence of art, but rather a structure in which art is forced to exist, do we not have the power to imagine it differently? The author closes the first part of the presentation by highlighting the positive potentials of precariousness and the unstable ontologies of art, in order to warn against the lack of understanding of what a politics of de-ontologization of art should look like, and how and why we find ourselves in a state of ontological captivity in art.