Radionica “Držanje nemogućeg” pokušaj je usmjeravanja naše mašte prema gestualnom načinu razmišljanja; prema zamišljanju gesta koje prekidaju inertnu reprodukciju naših poznatih, ustaljenih praksi, bilo umjetničkih ili pedagoških, kao i promišljanja njihovih granica. Cilj je tražiti trenutke u kojima se praksa može prekinuti kako bi se nastavila kroz uspostavljanje poveznica s drugim, neumjetničkim poljima i praksama. Drugi način promišljanja toga jest angažman u praksi nemogućeg, artikulacija nemogućeg prijedloga u sferi izvedbe, recepcije, analize ili posredovanja. Prakticirajući nemoguće, činimo gestu, no ta gesta uvijek ostaje nepotpuna, poziva druge da je izdrže, podrže, nastave joj davati značenje kroz vlastitu praksu. Djelovanje prakticiranja nemogućeg, sa svojom etičkom i političkom namjerom, ono je što daje zamah našem radu, a ne želja za dovršetkom umjetničkog djela. U tom smislu, praksa postaje svrha sama po sebi, „sredstvo lišeno svake svrhe
koje se učinkovito komunicira ljudima“ (Giorgio Agamben). Ključno pitanje koje se nadvija jest: kako promisliti umjetničko obrazovanje i proizvodnju kad umjetnik mora adresirati određene političke i etičke hitnosti jednostavno zato što, zapravo, nema drugog izbora?
Voditelj radionice je Goran Sergej Pristaš, dramaturg, osnivač kolektiva BADco. i profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Projektima i suradnjama Pristaš je sudjelovao na Venecijanskom biennalu 2011. i 2016., Documenti 12 i brojnim festivalima, izložbama i konferencijama.
The workshop “Holding the Impossible” is an attempt to direct our imagination towards a gestural way of thinking; imagining gestures that interrupt the inert reproduction of our familiar, established practices, whether artistic or pedagogical, as well as contemplating their boundaries. The goal is to seek moments when practice can be interrupted in order to continue through establishing connections with other, non-artistic fields and practices. Another way of thinking about this is engagement in the practice of the impossible, articulating impossible proposals in the spheres of performance, reception, analysis, or mediation. By practicing the impossible, we make a gesture, but this gesture always remains incomplete, inviting others to endure it, support it, and continue giving it meaning through their own practice. The action of practicing the impossible, with its ethical and political intent, is what propels our work, rather than the desire to complete an artistic work. In this sense, the practice becomes an end in itself, “a means stripped of any purpose that is effectively communicated to people” (Giorgio Agamben). The key question that looms is: how to rethink artistic education and production when the artist must address certain political and ethical urgencies simply because, in fact, there is no other choice?
The workshop leader is Goran Sergej Pristaš, a dramaturg, founder of the collective BADco., and professor of dramaturgy at the Academy of Dramatic Arts, University of Zagreb. Through his projects and collaborations, Pristaš has participated in the Venice Biennale in 2011 and 2016, Documenta 12, and numerous festivals, exhibitions, and conferences.